Stvari se odvijaju nevjerovatnom brzinom, u svega nekoliko dana odgovor Zapada je prešao od agresivnih ali ciljanih sankcija protiv ključnih pojedinaca i kompanija do otvorenog finansijskog rata koji će gurnuti Rusiju u monetarnu krizu. Već u ponedeljak, vrijednost rublje je pala za gotovo 30 posto u odnosu na američki dolar, piše Jacobin.
Ovaj scenario odudara od prvobitne odluke da se prije svega kazni kleptokratska elita u ruskoj industriji i finansijskom sektoru na koje se Putinova moć navodno oslanja. Ovako ciljane mjere dizajnirane su tako da se neprijatelj pogodi tamo gdje ga najviše boli, uz minimalnu kolateralnu štetu.
Međutim, ovakve sankcije jedino mogu biti opravdane ako su privremene i imaju za cilj da ojačaju pregovaračku poziciju Ukrajine.
Početni paket sankcija je učinio upravo to, ciljajući ključne banke, oligarhe i članove ruskog parlamenta koji su podržali priznavanje separatističkih republika u Donbasu, zamrzavajući njihovu imovinu.
Onda su sa napredovanjem ruske vojske i porastom pritiska, sankcije proširene, pokazavši u kojoj mjeri Zapad kontroliše globalnu finansijsku infrastrukturu.
Ruske banke su isključene iz SWIFT-a (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication), društva sa sjedištem u Belgiji koje bankama pruža sistem za međunarodni platni promet.
Zatim je uslijedio još drastičniji potez, potpuno isključenje ruskih banaka iz globalnog kliring sistema zasnovanog na dolaru.
Međutim, nijedna od ovih mjera nije pogodila glavni izvoz Rusije, koji čini četvrtinu njene ekonomije: naftu i gas, zbog zahtjeva evropskih država koje zavise od ruskog prirodnog gasa za grijanje.
Drugi nedostatak ovih sankcija je da je Putin očekivao ove mjere. On je godinama nakon prve invazije Rusije na Ukrajinu 2014. godine akumulirao ogromne rezerve deviza. Štaviše, ruska centralna banka je uspješno zamijenila dio dolara u eure, funte i zlato.
Veliki dio ovih rezervi se ne nalazi u Rusiji, već u centralnim bankama Njemačke i Švajcarske i drugim institucijama u inostranstvu. Kada su SAD, Japan, EU, pa čak i Švajcarska, donijele odluka da se zamrznu sredstva Ruske centralne banke u inostranstvu i da se zabrane sve transakcije sa ovom bankom, to je značilo ozbiljnu eskalaciju mjera sa ogromnim ekonomskim i političkim posljedicama. Sada je polovina ukupnih rezervi od $630 milijardi blokirana.
Da bismo razumjeli ekonomske posljedice, treba znati čemu služe devizne rezerve. Njihova glavna svrha je finansiranje intervencija centralne banke na deviznom tržištu. Ako je lišena svojih rezervi (ili njihovog značajnog iznosa), banka više ne može provoditi “operacije na otvorenom tržištu” u kojima aktivno kupuje vlastitu valutu kako bi održala svoju vrijednost u odnosu na druge valute.
U slučaju Rusije, došlo je do pada rublje zbog krize i sankcija koje su uvedene, što je već dovelo do oštrog pada u odnosu na dolar. To ne znači samo da se povećavaju troškovi servisiranja duga države, već se ona suočava i s mnogo većim troškovima uvoza.
Pad kupovne moći rublje uglavnom pogađa građane Rusije, koji svojim rubljama mogu kupiti manje domaće i uvezene robe. Kako bi odgodila daljnje obezvređivanje rublje, centralna banka mora drastično podići kamatne stope. Posljedice viših kamatnih stopa mogu biti prilično težak udarac na plate građana. Ruska centralna banka je u ponedjeljak podigla svoju glavnu kamatnu stopu s 9,5 posto na 20 posto preko noći.
Ova opterećenja dolaze nakon decenija stagniranja životnog standarda i štednje, zbog Putinove ambicije da nagomila svoje ratne rezerve.
Političke posljedice mogle bi se pokazati jednako strašnim. Nakon početnih sankcija protiv Ruske centralne banke, ruska vlada je odgovorila podizanjem nivoa pripravnosti svog nuklearnog arsenala. To još ne znači da su nuklearne rakete sada usmjerene na strane mete, Ali to je ipak opasno “ubrzanje logike eskalacije” između nuklearnih sila.
Postoji razlog zašto sankcije ove oštrine nikada nisu izrečene protiv velike svjetske sile u nuklearnom dobu: one su izuzetno opasne.
To su rizici sveopšteg finansijskog rata sa velikom nuklearnom silom. Možda se takvi ulozi mogu opravdati pokušajem da se postignu kratkoročni ciljevi.
Pa ipak, više nije jasno koji je cilj ovih sankcija. Ne postoji način na koji bi se mogli smatrati ciljanim upravo na Putinov “uži krug”, s obzirom na to da većina imovine oligarha nije denominirana u rublji i da se većina njih drži u inostranstvu.
Da li je zamrzavanje njiihove imovine rješenje?
Iako su mnogi Rusi izrazili svoje neslaganje sa ratom protiv Ukrajine, zbog čega je hiljade njih uhapšeno, malo je vjerovatno da će milijarderi i direktori državnih firmi povući svoju podršku Putinu. A možda to nije ni važno. Sasvim je moguće da je Rusija postala “personalistička diktatura” u kojoj se oligarsi više oslanjaju na diktatorovu podršku nego on na njihovu. U takvom stanju, diktator malo mari za posljedice svojih postupaka i stoga se ne može natjerati da promijeni svoje ponašanje kao zbog teških posljedica finansijskog rata.
Drugim riječima, postoji velika vjerovatnoća da su “oligarsi” nemoćni reagovati na nepodnošljive ekonomske posljedice time što će svrgnuti Putina. Sve to još teže opravdava finansijske sankcije ove težine. Jedini način na koji bi se te sankcije, usmjerene direktno na rusko stanovništvo, mogle opravdati je da su privremene i namijenjene tek kao sredstvo za jačanje pregovaračke pozicije Ukrajine u tekućim pregovorima s Rusijom na bjeloruskoj granici.
Ipak, ne postoji jasan vremenski okvir, niti postoje kriteriji za njihovo uklanjanje. Ovakav razvoj događaja posebno je neugodan jer dolazi odmah nakon međunarodnog negodovanja zbog konfiskacije imovine centralne banke Afganistana od strane Sjedinjenih Država, najavljujući da će polovica (otprilike 3,5 milijardi dolara) biti preraspodijeljena porodicama žrtava 11. septembra, dok je Afganistan usred potencijalno razorne gladi.
Takođe, dolazi u trenutku kada se čini da se diskurs oko sankcija mijenja. Čini se da su sve lekcije naučene posljednjih godina pobijene tokom vikenda. Ali iskustvo nam govori da sankcije nikada nisu alternativa ratu, nego sredstvo rata; da ne dovode do promjene ponašanja neprijatelja nego do dugotrajnog iscrpljivanja neprijatelja i njegovih ljudi; te da ne utiču na vojne događaje u kratkom roku.
Zbog izuzimanja energetskog sektora iz sankcija, ruska sposobnost vođenja rata neće uskoro biti pogođena, ali životi njenih građana hoće. Postoje alternativne mjere koje su manje destruktivni. Jedna od njiih je finansijski i logistički ojačati Ukrajinu. Kao što je John Maynard Keynes pozvao 1924. u pismu Ligi naroda, trebali bismo “pružiti pozitivnu pomoć oštećenoj strani umjesto provođenja odmazde protiv agresora”.
Zabrinutost zbog Putinovog kršenja ljudskih prava protiv ruskog naroda u suprotnosti je s potencijalno ogromnom štetom koja se sada čini tim istim ljudima. Ove sankcije će vjerovatno učiniti malo ili ništa za zaustavljanje ruskog napredovanja na Kijev. Ovaj rat je Putinov, a ne njihov.
KOMENTARI