Nermin Hujić (22), Prijedorčanin sa sanskom adresom, odlučio je savladati sopstveni strah od visine, baveći se jednim od najopasnijih hobija, slobodnim penjanjem, bez bilo kakve zaštitne opreme.
Hobi, koji je nastao u Rusiji, popularan je u Evropi i Americi, a još uvijek nedovoljno poznat na našim balkanskim područjima. Nermin je probio tu barijeru, i prije nekih pola godine, počeo se aktivno baviti slobodnim penjanjem na razne kranove i visoke dimnjake.
On je danas boravio u Prijedoru gdje se penjao na dimnjak visok stotinjak metara, simbol bivšeg giganta prijedorske fabrike za proizvodnju celuloze i papira “Celpak”.
Ipak nije uspio u svom naumu do kraja, jer je dimnjak koji više nije funkciji, dvadesetak metara prije vrha postao jako trošan i nesiguran.
Nermine, kako je došlo do toga da se odlučiš na ovaj korak i rizikujući svoj život, penješ se na visine od preko 100 metara, bez ikakve dodatne pomoćne opreme?
- Oduvijek sam se plašio visina, još kao mali imao sam fobiju od liftova, zgrada i sličnih objekata, ali uvijek sam se divio kranovima koji se protezu u nebesa . Naravno, na ovaj korak sam se odlučio čisto da pobijedim svoj strah od visina, da pobijedim samoga sebe. Prvo, sve je počelo od tog ”savladavanja” straha , i vremenom sam želio sve više i više da idem u visine, i tako je to prešlo u hobi.
Pretpostavljamo da su reakcije porodice, rodbine i prijatelja bile više negativne, nego pozitivne. Kako se odnosiš prema tome, i imaš li podršku svojih najbližih u bavljenju ovog hobija?
- Općenito kod nas na Balkanu, BiH, Srbija, Hrvatska, sve što radiš bilo to dobro ili loše, uvijek su reakcije negativne. Ja ne znam šta je to, da li je to ljubomora ili pak nešto drugo. Naravno, reakcije su bile negativne sa sve tri strane. Uvijek ista pitanja, šta ako pogineš?
Pa šta ako, svi ćemo mi jednoga dana umrijeti, ali neko će prije ležeći na postelji i čekajuci da mu se donese posljednji čaj, a neko ce umrijeti radeći ono što voli. Naša balkanska teritorija zatrovana je tim nekim kompleksom: „Šta onaj radi jel on normalan?” Ali, niko ne želi da ustane i pokuša da uradi nešto sa svojim životom i da se riješi „drugih“. Podršku nemam, ovo sve sam radim, osmišljavam ideje, video clip-ove, te priče iza mnogih video materijala. Nekome je to opasno po život, ali meni je to način života. Ništa ljepše popeti se i gledati dole, te gledati zalazak sunca sa nekih 80-90-tak metara visine .
Koje su to lokacije koje si savladao do sada, i koje su planovi za budućnost? Postoji li neka želja za „osvajanjem“ nekog krana, dimnjaka ili nekog drugog visokog objekta u našoj državi, regiji, ili negdje u svijetu?
- Do sada, najviša visina na kojoj sam bila je 90 metara, jer kod nas u Sanskom Mostu ne postoji ništa veće od toga. Planovi za budućnost su putovanje u neke metropole koje imaju visoke zgrade, kranove i sa kojih se vidi lijep pogled, kao sto su Ukrajina, Kina, Engleska, te svakako Dubai.
Šta konkretno želiš postići s ovim, i da li planiraš da se baviš ovim „ludim“ egzibicijama neko duže vrijeme?
- Sa ovim želim postići neke svoje ciljeve koje sam naumio, od kojih je najvažniji: „Ne sjedi u kući i ne čekaj da ti neko nešto da, jer se to desiti neće“. Da, planiram sa ovim ”ludim” egzibicijama, sve dok ne uspijem otići u Dubai, UAE da bih tamo ostvario ciljeve.
Da li si do sada došao u neko posebno iskušenje, i ako da, gdje je to bilo i kako?
- Trenutno nije bilo nekih posebnih iskušenja, ali naravno uvijek se desi prilikom penjanja da se noga oklizne, ne uspiješ se uhvatiti dovoljno jako da se zadržiš, pa te udari taj neki blagi nalet adrenalina, ali ništa više od toga.
Prijedor24.com
KOMENTARI