Dunjaluk je kratka vijeka. Kao što nisi znao kad ćeš se roditi, ne znaš ni kad ćeš ga napustiti. Dužina naše životne dobi, izgledala nama duga, kratka je. Kratka da bi je iskoristili u pogrešno, da bih se posvetili pogrešnom. Čovjek kao individua, često se pogubi u njemu, začaranom krug dunjački slasti. Nije lahko živjeti na prostoru koja je stalno pod nekim utjecajem. Bili to historijski ili pak savremeni, kako bi rekli, onaj sa zapada. Zavaravajući su za nju i njeno društvo. Društvo izgubljeno u vremenu i prostoru. Društvo između dvije vatre, koje su itekako žive.
Islam je i danas živa vatra koje se pojavila još davnog 15. vijeka, dolaskom Osmanlija. Broj pristalica je bio toliko ogroman, da ga čak nazivaju jednim od najvećih svjetskih fenomena. Međutim svoje prste upliće i druga nama veoma znana vatra, savremeni, moderni svijet. Koliko je on ostavio traga možete osjetiti u mnogim segmentima života. Krenuvši od muzičke produkcije, filmske, sporta, načina odjevanja, govora, prezentacije.
Postali smo kopija, prepuštena čarima, koji nam se predstavljaju kao idilični, kao ono „in“. Kao „to nešto“ što se mora, da bi opstali na ovom komercializiranom, izrežiranom globalu. Primjer „ubačene“ standardizacije najviše osjetimo među mladima. Mladi su u većini slučajeva nosioci kulture. Lak su plijen modernog života. Društvo bih se trebalo zapitati da li je to pozitivno, kakve su posljedice. Međutim, naš prostor je rastrešen, nije mu ni zamjeriti, što su baš mladi pali u zaborav. Prepušteni su sami sebi, da se svakodnevno nose s tim vatrama. Sagledavši okolinu, zapad je nadvladao. Korijen mu je zaista jak. Da li nas treba zabrinjavati činjenica povećanog broja maloljetničke delikvencije, nasilja među vršnjacima, lošeg ponašanja prema starijima, roditeljima, agresivnosti? Naša djeca su „sluge“, virtualnog svijeta. Izmišljenog svijeta, koji ih pretvara u identične robote Uskraćuje im pravo govora, razmišljanja. Postaju odrasli bez stava, puni straha, samo ćuti i trpi.
Ne dozvolimo da i dalje naša djeca padaju pod sistem, sistem razaranja. Pokušajmo ujediniti te dvije vatre, kako bi spasili nas, našu jedinstvenost, tradiciju.
Piše: Selma Durmišević
KOMENTARI