Selam Aleykum i dobru vecer komšije, prijatelji, znani i neznani. Danima pratim vaše objave, akcije i čitam poruke podrške. Žudim da svima odgovorim, ali bitka koju vodim već 6 godina mi to jednostavno nije dopuštala. Iscrpljen i umoran sam opet na frontu i bijem, nadam se, svoju posljednju bitku.
Potruditi ću se da budem kratak..
Moja priča započinje povratkom iz Sarajeva, sa upisa na fakultet. Zivotna zelja mi je bila da budem novinar. Ni slutivši da će mi san ubrzo zamijeniti košmar. Dolazim kući i provodim svoje posljednje zdravo i nasmijano ljeto. trećinu bar, ako me sjećanje služi.
Pričao bih vam o tegobama ali ni tri noći nam ne bi bile dovoljne, pa ću vas poštediti. Tog ljeta moj život se mijenja, snovi primaju drugi oblik, bolničku sobu i krevet bih uskoro zamijenio sa svojom sobom. Život, ako ga tako još možemo nazvati, mijenja mene a sa mnom i moje bližnje. Da se razumijemo, nikad od bitke bježali nismo.
Na trnovitom putu, životu po bolnicama, nauico sam mnogo bitnije lekcije nego tokom školovanja. Počinjem da cijenim nove vrijednosti kao što su dan bez boli, prespavana i mirna noć, vrijeme sa porodicom, iskrene prijatelje. Materijalno gubi smisao. I tako bi ostalo, da mi sistem u Bosni nije zalijepio cijenu na život. Kao što neki već znaju, imam brata i sestru u inostranstvu, koji godinama rame uz rame, sa mnom i roditeljima biju moje bitke. Zanemarivši pri tom svoje potrebe i zapostavljajući svoje živote. Nismo se navikli na ovu stranu. Zaista je bolje pomagati nego tražiti pomoć, ali moja porodica jednostavno taj kamen više ne može sama da gura. Nakon sto je i zadnja operacija bila neuspješna, moja majka je primorana sedmično plaćati i do 500 km za medicinske potrepštine (gaze, ljepila, trake, raznu dezinfekciju ). Ipak pred mjesec ramazan, moje stanje se pogoršava. Bivam mjesec i po dana bez hrane, mjesec bez vode ili bilo kakve druge tekućine i 16 dana bez sna. Bol mi postaje zatvoriti umorne okice, a još veća nastaje gledajući iznemoglog oca i iscrpljenu majku koji ne mogu apsolutno ništa učiniti do biti uz mene.
Nepokretan, gladan i dehidriran odlučujem se za jos jednu bitku. Odlazim za Bihać gdje bivam hospitaliziran u doba korone. Bez posjete. Onako kako odgovara čovjeku koji je već sa obje noge do koljena u zemlji. Deveti dan odnosno noć hospitalizacije dolazi do komplikacija gdje se fistula aktivirala, i mene do prsa strpala u zemlju. Izgubivši svaku nadu, budan od 1 h noći čekam jutarnju vizitu i svoju doktoricu. Dočekavši svoju doktoricu, koja hitno priprema ct pregled. Nakon samog pregleda, očitavanja snimka saznajem da me žele prvim vozom prebaciti za jedan od kliničkih centara u Tuzli ili Sarajevu. Šesta operacija bila je ipak neizbježna. Odbijam dalju hospitalizaciju, potpisujem na svoju odgovornost, i započinjem tražiti svoj lijek, svoju nadu u bolje sutra van granica ove kvazi države. Mali tračak nade se pojavljuje sa Turskom. Znajući da su mi roditelji pri kraju puta kao i ja sam, pokrećem akciju u kojoj moram da trazim pomoć kako bih nastavio sa svojim životom.
Veliku pomoć mi pruža porodica nadajući se da ćemo i ovaj put kamen sami izgurati. Sizif bi nam pozavidio na kamenju i upornosti. Došao sam u Istanbul ni slutivši kakav u vjetar u ledja cu dobiti od prijatelja, komšija, porodice, znanih i neznanih, raznih udruženja, sportista i firmi. Zaista nevjerovatan osjećaj. Izvukli ste me iz zivog blata i dali mi nadu i vjeru da ja to mogu, da mi to možemo! Hvala vam od srca, zdravlja i osmijeha vam nikad ne falilo!
Osjecam se kao Mehmed Drugi kada je pošao na Konstantinopolj da osvaja današnji Istanbul. Sa vama, ovakvim doktorima i vjerom u Boga nista nije nemoguće.
Srdačan selam/pozdrav iz prelijepe Turske. Volim vas sve.
Vaš Zmayo!
KOMENTARI