Predrasude o Turskoj i svemu što se događa u islamskom svijetu su razbijene kao pjena od sapunice. Turska je za naše sjeverne susjede, koji sada sve više, čak i u nekim reklamama, spominju ovu sve više popularnu zemlju, kuhinju i kulturu, bila zemlja gdje žene još hodaju u šalvarama i to samo po kući, jer nemaju nikakvih prava
Turske serije „1001 noć”, „Kad lišće pada“, „Dolina vukova“ i “Sulejman Veličanstveni” srušile su sve rekorde gledanosti na Balkanu, donoseći ogromnu zaradu turskoj televizijskoj industriji, ali i povećavajući uticaj Turske.
Od 2001. godine, 65 turskih televizijskih serija prodano je u inostranstvu, što je donijelo zaradu od 60 miliona dolara. Turski glumci postali su zvijezde u zemljama Balkana, a prizori Istanbula su privukli mnogobrojne turiste.
Turske serije su postale pravi užitak za televizijsku publiku na Balkanu, koja se uglavnom navikla gledati samo sadržaje iz američke i latino-američke TV produkcije.
Da su dobre priče i kvalitetna produkcija otvorile put Turskoj da serije pretvori u dobar izvorni proizvod u svijetu, potvrdila je za agenciju Anadolija jedna od najutjecajnijih turkologinja na prostoru Balkana Amina Šiljak – Jesenković.
Ona kaže da zbog uticaja serija, turisti, posebno iz arapskih zemalja, ali i sa prilično siromašnog Balkana, masovno odlaze u posjetu Turskoj, a turska kuhinja je postala modni trend.
„Predrasude o Turskoj i svemu što se događa u islamskom svijetu su razbijene kao pjena od sapunice. Turska je za naše sjeverne susjede, koji sada sve više, čak i u nekim reklamama, spominju ovu sve više popularnu zemlju, kuhinju i kulturu, bila zemlja gdje žene još hodaju u šalvarama i to samo po kući, jer nemaju nikakvih prava. Sada misle sasvim drugačije”, kaže Šiljak – Jesenković.
Turske serije probudile su i interesovanje za učenje turskog jezika.
Šiljak – Jesenković ističe da danas u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Skoplju ima jako puno ljudi koji pohađaju kurs turskog jezika. Podsjeća da, s druge strane, serije nude dosta nerealnu sliku Turske. Aminu Šiljak – Jesenković su, kao turkologa, mnogi ljudi u čudu pitali: zar se u Turskoj hoda po kućama u cipelama, zar tamo i muško i žensko pije tursku rakiju?
„Ljudi su postavljali mnogobrojna pitanja o tome zašto u tim serijama nema više islamske kulture. Realno, drama o promišljanju čovjeka koji živi jedan čestiti, moralni život, klanja pet vakata namaza, posti, dijeli sadaku i zekat i ide na hadž, bila bi veoma dosadna, jer nema intriga, prevara, kocke. U tako trijeznom, osviještenom stanju, on ne može napraviti nikakav češći belaj. To bi bilo totalno nezanimljivo”, dodaje je u šali Šiljak – Jesenković. Sa novinarom agencije Anadolija podijelila je i jedan vic: „Kad su se Osmanlije povlačile sa Balkana, rekli su: ‘Vratićemo se, u serijama'”.
Još jedna pozitivna strana turskih serija je da su potakle publiku da čita knjigu koja je poslužila kao temelj za stvaranje serije, primjerice “Kad lišće pada” Rešata Nurija Guntekina (Yaprak Dökümü Reşat Nuri Güntekin) ili „Zabranjena ljubav” Halita Zijaa Ušakligila (Aşk-ı memnu'Halit Ziya Uşaklıgil)”, istakla je Jesenković.
Ona kaže da bi bilo dobro i za nas, a i za Tursku kada bi Turska krenula u koprodukciju sa našim ljudima, jer ima jako puno neispričanih priča, jako puno neurađenih serija i filmova koje bi zajedno mogli uraditi.
„U BiH ima jako puno dobrih režisera koji jednom u četiri godine uspiju napraviti igrani film i sjajnih glumaca od kojih su neki našli mjesto i u velikom Hollywoodu”, istakla je ona.
Korištenje slobodnog vremena
Književni kritičar i publicist Filip Mursel Begović, koji živi u Zagrebu i Sarajevu, za agenciju Anadolija kaže da ga, prije svega, raduje spremnost hrvatskih građana da gledaju turske serije i da prihvataju jednu kulturu, koja je do sada, blago rečeno, prikazivana na jedan izopačen način.
„Mi imamo strašne predrasude u Hrvatskoj prema Turcima, koje su na neki način krunisane kroz nastavni program povijesti. Dakle, u hrvatske čitanke je ušla priča o Turcima koji nabadaju na kolac, Turcima koji otimaju djecu, pale sela, siluju žene”, kaže on.
„Da čujete na ulici u Hrvatskoj ‘hos geldin’, ‘estagfirullah’, da čujete kumice na glavnoj pijaci u Zagrebu Dolcu kako govore ‘tobe ja Rabbi’, to su nevjerovatne, pozitivne stvari”, rekao je on.
Begović je podsjetio i na „baratanja” nekim stereotipima kroz turske serije.
Kao primjer navodi seriju „Sulejman Veličanstveni” na osnovu koje su ga ljudi u Hrvatskoj pitali i pitaju kako je to moguće da muslimani imaju po 30-40 žena.
„Na taj način se nameće misao da muslimani ništa drugo ne rade osim što puše nargile, hvataju žene i ratuju. Nijedna turska serija, bez obzira na popularnost, neće razbiti predrasude koje Hrvati imaju o Turcima”, dodao je Begović.
Međutim, kaže da će se to možda i promijeniti, ali sustavno, znanstvenim putem, vrlo predanim angažmanom i strateški odmjereno.
U turskim serijama ipak su prikazani odnosi koji u podlozi imaju više tradicije u odnosu na serije koje dolaze sa Zapada ili su ranije prikazivane. Tako je Begović podsjetio da narod ima potrebu vraćanja nekoj iskonskoj tradiciji koja je potisnuta u dosadašnjim serijama.
Da se malo pažnje posvećuje nekim veoma bitnim stvarima, pokazuje i podatak da je u Hrvatskoj Sultan Sulejman sagradio most na Dravi, čija restauracija se trenutno provodi, i o kojoj se maltene nikako ne priča.
Profesorica na katedri Orijentalistike Filozofskog fakulteta u Beogradu Mirjana Teodosijević je o ovoj temi kazala da u u Srbiji gledanje turskih TV serija, koje se već dvije godine prikazuju, predstavlja univerzalan način korištenja slobodnog vremena.
„Pojava Turskih serija kao da je iznenadila srbijansko gledalište naviknuto kao prvo na serije proizvedene na engleskom govornom području, a zatim i na latino-američke serije i tv-novele koje su u posljednjoj dekadi 20.vijeka izazvale ogromno interesovanje gledalaca i u drugim zemljama u okruženju”, izjavila je za agenciju Anadolija Teodosijević.
Multimedijalni projekat
Ona je naglasila da su zbog toga mnogi gledaoci, najčešće opterećeni osmanlijskim naslijeđem i predrasudama o Turcima, u prvi mah počinjali iz čiste radoznalosti da gledaju seriju „1001 noć”, da bi za kratko vrijeme postali vjerni gledaoci i svih ostalih serija.
Teodosijević kaže da nakon serije „1001 noć” gledaoci zahtijevaju nove Turske serije, interesuju se za glumce, nalaze njihove filmove na internetu i gledaju epizode na jeziku koji ne razumiju.
„Serije su pozitivno prihvaćene i počinje se javljati interesovanje za učenje turskog jezika i interesovanje za odlazak u Tursku”, dodala je ona.
Govoreći o tom velikom uticaju turskih serija, Teodosijević je podsjetila da je beogradska umjetnica Milica Vergot priredila autorski multimedijalni projekat „Ja sam on” inspirisan turskom serijom „Izgubljene godine” i jednim od glavnih glumaca te serije.
„To je prvi put da je jedan umjetnik, inspirisan jednom televizijskom serijom, napravio multimedijalni projekat”, dodala je ona.
Da je u Srbiji velika zainteresovanost za turske serije pokazuje podatak da je prvu epizodu serije „Sulejman Veličanstveni” gledalo oko dva miliona gledalaca.
KOMENTARI