“Mi razmišljamo o internetu kao o autoputu informacija. Ali on to nije, on je autoput predrasuda.”
Podrum jednog puba u centru Londona nije mjesto koje bi većina psihologa odabrala za provođenje eksperimenta iz donošenja odluka, ali Daniel Richardson misli da je to idealan prostor. Ovog istraživača sa Univerziteta u Londonu interesuje kako na razmišljanje ljudi utiču oni oko njih – na primjer, da li odluke drugih ljudi utiču na naše vlastite. Za to mu je bilo potrebno neko mjesto u stvarnom svijetu gdje se ljudi okupljaju i druže, a ne psihološka laboratija gdje se ispitanici obično stavljaju u karantin.
Večeras je oko 50 nas okupljeno u klubu Phoenix Arts Club u Sohou, kako bismo učestvovali u jednoj od Richardsonovih studija “masovnog učešća”. Atmosfera je vesela, a on stoji ispred nas sa zavrnutim rukavima kao voditelj kabarea. Ali ovo je ozbiljna nauka. Svako od nas je ulogovan na specijalno napravljenu web stranicu koja nam omogućava da pomjeramo tačkicu na našim touchscreen ekranima, koja pokreće odgovarajuću tačku na velikom ekranu u prednjem dijelu prostorije. Naše kolektivne misli su tamo gore tako da ih svi mogu vidjeti (a Richardson mjeriti). Kada svako pokrene svoju tačku, ekran liči na roj uznemirenih pčela.
Kada smo shvatili kako to funkcioniše, on nam postavlja prvo test pitanje: “Jeste li ikada varali na testu?” Oni koji odgovaraju sa “ne’ pomjeraju svoje tačke na lijevo, a oni sa “da” na desno. Prvo odgovara svako za sebe, sve tačke su sakrivene, a zatim u grupi. Ono što Richardson želi da sazna jeste da li različiti uslovi proizvode različite rezultate. Jesmo li iskreniji kada odgovaramo sami? Mijenajmo li svoju priču u zavisnosti od drugih?
Glavni dio eksperimenta počinje – i sada nas pita za mišljenje. “Ujedinjeno Krajevljstvo treba da napusti Evropsku uniju,” predlaže Richardson. Gotovo sve tačke idu lijevo na “ne”. “Štrajkovi Londonske podzemne željeznice treba da budu zabranjeni zakonom.” Mnogo uznemirenih tačaka lebdi u zraku dok svi tražimo sigurnost tamo gdje ima više tačaka. “Neko ko kupi hranu za svoje priatelje ima pravo da uzme veći dio.” Kolektivni ljutiti uzdah, nakon čega svi jurišaju na lijevo. Ali koliko će nas ovako reagovati kada su tačke sakrivene?
Kada su ljudi u interakciji sa drugima, oni se na kraju međusobno slože i donesu lošije odluke
Nažalost, finalni rezultati nisu objavljeni te večeri (oni su dio doktorske disertacije). Ali Richardson misli da će oni na kraju pokazati pogubne efekte konformizma. Odluke koje ljudi donose kao grupa obično sadrže više predrasuda i manje su inteligentne od onih koje donesu samostalno. “Kada su ljudi u interakciji sa drugima, oni se na kraju međusobno slože i donesu lošije odluke,” kaže on. “Oni ne dijele informacije, oni dijele predrasude. Pokušavaamo da shvatimo zašto je to tako, i kako možemo donositi bolje kolektivne odluke.”
Ljudi često usvajaju mišljenje većine, čak i kada je ono očigledno pogrešno
Richardsonov rad na konformizmu slijedi tradiciju u eksperimentalnoj psihologiji koja seže unazad više od 6 decenija. Tokom 1950-ih, harvardski psiholog Solomon Asch dokazao je da ljudi često usvajaju mišljenje većine, čak i kada je ono očigledno pogrešno, i čak ako je protivno njihovom vlastitom razumu. U istoj deceniji, Read Tuddenham na Univerzitetu u Kaliforniji otkrio je da su njegovi studenti davali besmislene odgovore na jednostavna pitanja – npr. da muške bebe imaju očekivani životni vijek od 25 godina – kada su mislili da su i drugi odgovorili na isti način.
Suprotan tome je fenomen “mudrost gomile”
Grupni konformizam potpuno je suprotan od fenomena “mudrosti gomile”, gdje zbirom mišljenja velikog broja ljudi dobijamo tačnije odgovore i predviđanja od pojedinačnih. To se dešava samo kada članovi gomile prosuđuju nezavisno jedni od drugih, a to je najefektnije kada je gomila raznovrsna. U kohezivnoj grupi, s druge strane, gdje članovi grupe dijele zajednički identitet, insistiranje na jedinstvu nadilazi sve. Zato, kada nam Richardson pokaže sliku kita ubice i pita nas koliko je teško ovo stvorenje, bilo bi mu bolje da uzme prosjek svih odgovora koje damo nezavisno jedni od drugih, nego da prati zbrku tačkica na ekranu.
Internet je autoput predrasuda
To je teorija. Podaci od večeras pomoći će Richardsonu i njegovim studentima da je testiraju i dublje istraže kako prisustvo drugih mijenja našu kogniciju i percepciju. Na kraju nam daje svoje mišljenje o društvenim medijima:
“Mi razmišljamo o internetu kao o autoputu informacija. Ali on to nije, on je autoput predrasuda. Twitter i Facebook su sjajni načini za dijeljenje informacija, ali može biti da, zato što na taj način dijelimo svoje predrasude, oni nas čine glupljim.”
Izvor: bbc.com
KOMENTARI