A san Nermane Huskić je 2017. pretvoren u humanitarnu organizaciju Ruka Nade koja pomaže beskućnicima, ženama u sigurnim kućama i potrebitima u BiH
Kada je Nermana Huskić s obitelji došla u St. Louis 1998. godine, uglavnom je živjela po lošijim kvartovima. Međutim, reći će danas, ipak je bilo bolje od zvuka granata i mirisa baruta.
U djetinjstvu u Zvorniku igrala se i smijala. I pažljivo slušala riječi roditelja da uvijek treba pomagati drugima…
– Kada smo došli u Ameriku, upoznali smo socijalne radnike koji su nama pomagali. Nikada neće zaboraviti jednog Amerikanca s kojim smo pričali na bosanskom jeziku. Htjela sam pomagati drugima kao što je on nama, i zato sam otišla na studij za socijalnu radnicu, govori nam naša sugovornica.
Ipak, svoj životni cilj nije ostvarila samo diplomom iz socijalnog rada, već nečime još većim… Naime, te zimske noći 2008. godine sanjala je da je putovala Bosnom i Hercegovinom i dijelila hranu…
– Bio je to samo san, ali kada sam 2016. išla u BiH na zimske praznike, on je postao realnost. Vidjela sam jednu malu bebu kojoj je trebala pomoć i odlučila sam sa svojim prijateljima i rodbinom nešto poduzeti, prisjeća se Nermana pa je na GoFundMe portalu u samo tri tjedna skupila oko deset tisuća dolara i pomogla čak 18 ljudi…
– I baš se dogodilo da je te godine padao snijeg i sve je bilo bijelo. Vozili smo se autom i dijelili hranu, kupili smo starici drva, sve je bilo kao san. To je bio znak, znala sam da nešto moram napraviti, napominje ova socijalna radnica.
A san je 2017. pretvoren u humanitarnu organizaciju Ruka Nade koja je osnovana u St. Louisu i pomaže beskućnicima, ženama u sigurnim kućama i potrebitima u Bosni i Hercegovini. Organizacija danas broji deset aktivnih članova, no Nermana ističe kako ta brojka ovisi od projekta do projekta…
– Ako su akcije za Bosnu i Hercegovinu, onda organiziramo humanitarnu večer. Obitelj Grbić vrlo je važna karika u našem radu jer nam donira svoju dvoranu. Naši muzičari se uvijek odazovu, ne moramo ih platiti. Kolači, sok, druženje, igra i ples – bude zanimljivo, otkriva naša sugovornica.
Neki ljudi kojima je pomoć potrebna javljaju se sami pa ih organizacija provjerava, no predsjednica udruge ističe kako imaju posebnu metodu…
– Kada se vratimo na početak priče ili sna, sjednemo u auto, vozimo Bosnom i naiđemo na neku osobu kojoj treba pomoć. Jednom smo zalutali u Bihaću i pronašli doista posebnu familiju. Ti ljudi uglavnom nemaju internet i ne mogu tražiti pomoć, zaključuje Nermana Huskić Mustafić, čije je udruženje u 2018. pomoglo više od četiri tisuće ljudi.
To ni ne čudi kada znamo da je junakinja naše priče svoj medeni mjesec provela sa suprugom u Bosni i Hercegovini – ali pomažući drugima.
KOMENTARI