Krunski dokaz protiv Alije Izetbegovića na procesu koji se protiv njega i još dvanaest osoba vodio 1983. godine bila je Islamska deklaracija, djelo koje je Izetbegović napisao petnaestak godina prije suđenja. Mustafa Čengić u knjizi Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira nastoji pokazati da je na temeljima mladomuslimanskog pokreta i Islamske deklaracije, koje predstavlja u krajnje negativnom svjetlu, nastala i djelovala Stranka demokratske akcije
Priredio: Istraživački tim Stava
Pokušavajući da dokaže postavku po kojoj je Alija Izetbegović htio stvoriti islamsku državu u Bosni i Hercegovini, Mustafa Čengić provodi nas kroz četiri faze Izetbegovićevog javnog djelovanja. Najprije kroz mladomuslimanski pokret, potom kao osuđenika u sudskom procesu kojeg je 1983. godine protiv njega vodio komunistički režim, zatim kroz osnivanje i djelovanje Stranke demokratske akcije i na kraju kroz Agresiju na BiH.
Čengić kao partizanski komesar
Mladomuslimanska organizacija za Čengića višestruko je sporna. Ocjenjujući je onako kako je to činio komunistički režim, autor nastoji diskreditirati Izetbegovića kao njenog člana, jer po Čengićevom mišljenju “Alija Izetbegović je svoju političku ideju i praksu temeljio na pokretu ‘Mladi muslimani’ čiji je bio pripadnik” (str. 126). Za mladomuslimanski pokret Čengić na više mjesta (str. 123, 126, 129, 134, 135) veli da je to bio fundamentalistički pokret dezorijentiranih vjerskih fanatika, a čiju je ideju “koja je sobom nosila zadrtost, militantnost, netoleranciju, mržnju, netrpeljivost, frustracije, zaslijepljenost, ‘kratku pamet’, neznanje, lični šićar i spremnost da muslimanstvo bude sredstvo a ne cilj” (132) Alija Izetbegović preuzeo za ideološku osnovu SDA.
Napadna je podudarnost Čengićeve ocjene ovog pokreta i ocjene Šamije Dizdarević iznesene u knjizi Sarajevo u revoluciji (1981, tom 4, str. 224). Autor na tom mjestu i pod pokroviteljstvom rigidnog sistema, koji je izdavač knjige, ipak nešto blaže od Čengića utvrđuje da su “Mladim muslimanima” “politička platforma bili klerikalizam, dogme Kurana i muslimanski šovinizam”. Zato je žešće nastupio Rato Dugonjić, narodni heroj i poslijeratni komunistički funkcioner, tvrdnjom da je to bila “najreakcionarnija organizacija”, u kojoj je bio “svojevrstan spoj vjerskog fanatizma i panislamske političke ideologije naslonjene na hitlerovski fašistički režim.” (Sarajevo u revoluciji, 1977, tom 2, str. 144)
Nastavljajući se na komunističko ideološko razumijevanje i tumačenje ovog pokreta, Čengić kaže da je on bio “reakcionaran, utopistički i ultra-konzervativni” (134), te ponavlja, da čitaoci slučajno ne zaborave, da su “vjerski fanatizam, netolerancija i militarizam ‘Mladih muslimana’ našli (…) svoj odraz u politici Stranke demokratske akcije”. Ova je stranka po Čengiću upravo zbog presudnog utjecaja “Mladih muslimana” u njenom stvaranju dobila “nedemokratski i antiliberalni karakter, politički vehabizam, autokratiju u vođenju stranke, islamizaciju i stvaranje islamskog društva i sredine kao osnovni politički cilj, ideološku izgradnju pojedinaca u islamskom duhu i promjenu nacionalnog identiteta, kulturni fundamentalizam, patološki antikomunizam, shvatanje demokratije kao sredstva za nesmetano uspostavljanje islamskog poretka i lične vlasti, vjerski nacionalizam, nazadni konzervativizam i odbacivanje svega modernog i evropskog a jačanje islamskog bratstva” (139).
Ne iznoseći nikakve dokaze za sve prethodno navedene kvalifikacije, Čengić ide toliko daleko da mladomuslimanski pokret optužuje za odgodu nacionalnog priznavanja bošnjačkog naroda “za dvije decenije” (130) i davanje alibija “svim kasnijim antimuslimanskim kampanjama i podozrenjima”, premda na prethodnoj stranici (129) tvrdi da su Mladi muslimani bili “beznačajna epizoda koja nije ostavila dublji politički trag i značaj” i “više se doimala kao eksces, nego kao ozbiljan politički pokret” (129).
Razmotrimo nekoliko Čengićevih tvrdnji u vezi s mladomuslimanskim pokretom koje stoje na klimavim nogama, a autor ih donosi aksiomski, bez dokaza ili propitivanja literature koja bi njegove stavove mogla poljuljati. “Činjenica da se nijedan jedini član ove organizacije nije našao u oružanom antifašističkom pokretu ubjedljivo dokazuje mladomuslimansku orijentaciju” (135), tvrdi Čengić. Čitalac bi se morao zapitati otkuda Čengiću ovaj podatak. Za iznošenje ovakve tvrdnje potrebno je pročitati bezmalo cjelokupnu literaturu iz NOB-a, porazgovarati sa živim pripadnicima mladomuslimanskog pokreta, provjeriti nije li možda ranije pripadanje Mladim muslimanima prikrivano od nekih njegovih članova kako ne bi bili kompromitirani zbog sudbine koja je ovaj pokret zadesila nakon Drugog svjetskog rata. I konačno, zašto bi se “oružani antifašistički pokret” morao isključivo vezati za NOP.
Navest ćemo ovdje primjere koji opovrgavaju ovu Čengićevu tezu, jednu od mnogih koje Čengić donosi proizvoljno, na čemu uglavnom i gradi svoje postavke u knjizi. Ne treba smetnuti s uma da autor iznosi na hiljade sudova od kojih je tek neznatan broj potkrijepljen fusnotama, a mnoge od njih ništa ne dokazuju već čitaocima pojašnjavaju imena ili upućuju na izvore koji su nerijetko nepouzdani, o čemu će više biti riječi u nastavku.
Čengića ne zanimaju činjenice
Kada Čengić utvrdi da pripadnici mladomuslimanskog pokreta nisu učestvovali u oružanoj borbi protiv fašista, on previđa da je krajem 1943. godine formiran Muslimanski oslobodilački pokret i da je Muhamed Pandža, koji se smatra svojevrsnim ideologom mladomuslimanskog pokreta, “u pratnji oko 20 pripadnika organizacije ‘Mladi muslimani’ na području između Trnova i Bjelašnice – nekoliko desetina kilometara od grada – pretežno iz mjesnih odreda muslimanske milicije i oružničkih stanica okupio ukupno oko 250 ljudi.” (Nedim Šarac, Sarajevo u revoluciji, 1981, tom 4, str. 27). Ni tvrdnja Mustafe Čengića da se u ideologiju mladomuslimanskog pokreta nije mogla smjestiti “borba za nacionalni identitet i samostalnost Bosne i Hercegovine” (134) ne podudara se s onim što je zapisao Nedim Šarac. “U proglasu koji je izdao i rasturao, Pandža nagovještava smisao i precizira neke tačke svog programa: u prvi plan stavlja tragičan bilans ‘ustaškog i četničkog banditizma’, pledira da Bosna i Hercegovina dobije ‘zasebnu vlastitu upravu do svršetka rata’, ističe potrebu međuvjerske tolerancije i sa izrazito konfesionalnog stanovišta upućuje poziv Muslimanima da iz jedinica ‘domobranstva i drugih oružanih sastava’ – što se očigledno odnosi i na Narodnooslobodilačku vojsku – pređu ‘u redove Muslimanskog oslobodilačkog pokreta’”, zapisao je Šarac. No, za Čengića pripadnost muslimanskim milicijama, odnosno bilo kakvim vojnim ili civilnim organizacijama koje nisu bile pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije očigledno nije dovoljna da bi ih smatrao antifašističkim.
Da se Mustafa Čengić bavio istraživačkim znanstvenim radom, a ne političkom propagandom, s malo truda mogao je doći do podataka koji opovrgavaju zakovanu tvrdnju “da se nijedan jedini član ove organizacije nije našao u oružanom antifašističkom pokretu”. A nije bilo teško doći do imena Bećira Tanovića, naprimjer. Trebalo je samo malo dobre volje, ali i odustajanje od jednostranog pristupa na kojem se njegova knjiga temelji.
Povodom smrti Bećira Tanovića, Nihad Krupić objavio je 2009. godine tekst u kojem je iznio osnovne detalje iz Tanovićevog života. Krupić piše da se Tanović priključio Mladim Muslimanima 1943. godine, “a u ljeto 1944. godine, sa nepunih 16 godina, odlazi u partizane. Iste godine ga Nijemci zarobljavaju. Nalazi se na putu za koncentracioni logor, ali uspijeva da pobjegne iz konvoja i prebacuje se na slobodnu teritoriju gdje se ponovo pridružuje partizanima i ostaje u njima do kraja rata.” Tanović poslije oslobođenja nastavlja djelovati u mladomuslimanskom pokretu, a krajem 1945. godine osniva ogranak ove organizacije u rodnom Gacku. Nakon što jugoslavenske vlasti započnu s progonom pripadnika njegove grupe, a neki od članova budu uhapšeni, “Bećir bježi do Valjeva i krije se kod generala Šukrije Bijedića, svog daidže. Policija ga otkriva, hapsi i dovodi u Mostar, gdje je na prijekom sudu osuđen na 4 godine zatvora.”
Čengiću je islam stran i nepoznat
Legitimno je da Mustafa Čengić kao ateist ne prihvata islam kao rješenje za sve životne situacije i probleme, ali je daleko od liberalnog i demokratskog pogleda to što Čengić ne dopušta muslimanima da u skladu s islamskim učenjima i propisima doživljavaju islam kao univerzalno rješenje za sebe.
“Sa neshvatljivom drskošću islamski radikali ovom pokretu, koji je islam vidio kao jedino i univerzalno rješenje, pripisuju demokratski i progresivni karakter” (134), napisao je Čengić otkrivajući svoje stajalište da onaj ko živi u skladu s islamom ne može biti demokrat i ne može biti progresivan.
(Kompletan intervju pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)
(Faktor.ba/Magazin STAV)
KOMENTARI